Kratak uvod u organizaciju

Postaje sve jasnije da ulazimo u politički nestabilna vremena. Time postaje i sve jasnija potreba za organizacijom. No, što je to organizacija i što znači biti organiziran nije baš zdravo razumski koliko se na prvi pogled čini. To dovodi problema na više razina, od neefikasnih i toksičnih organizacija pa do gomilanja ljudi u periferiji koji se slažu i podržavaju inicijative, ali nikako da se aktivno uključe u iste. U daljnjem tekstu ćemo oboriti neke mitove o organiziranju i obrazložiti kako to biti organiziran te postaviti neke principe na kojima se grade zdrave i efikasne organizacije.

Ukratko biti organiziran se svodi na sljedeće:

Da budem organiziran moram biti dio organizacije.

To je jedna od najčešćih miskoncepcija o organiziranju. Proizlazi iz toga što se sve socijalne strukture reduciraju na svoju birokratsku strukturu, najčešće skup pravila ili procesa koje onda diktiraju što se smije ili ne smije raditi. To onda dovodi do s jedne strane do paralize djelovanja, gdje pojedinci nikada ne djeluju osim ako to nije dopušteno od strane višeg autoriteta, bilo to mandat većine ili jednostavno nadređene osobe. S druge strane usmjerava energiju u nepoželjna ponašanja, poput igre moći i socijalnog kapitalizma. Onda umjesto da se energija troši prema van ona se troši građenje frakcijskih blokova da bi se osigurala kontrola na organizijskim aparatom. Time umjesto da se borimo promićući interese radničke klase i opresiranih manjina međusobno se kanibaliziramo nepotrebnim prepirakama i beskrajnim testovima čistoće.

Na temelju toga odbacujemo klasični model organizacijski model koji je dominirao kranjom ljevicom u 20.st. baziran na singularnom programu koje bi onda mase prihvatile, nego prihvaćamo kaotičnu i dinamičnu prirodu svijeta kojeg se nalazimo. Time stavljamo fokus na građenje paralelnih struktura baziranih na uskom skupu principa moje osiguravaju ekvitetnu raspodjelu resursa i nediskriminaciju po rasu, rodu i seksualnosti.

Zato preporučujemo čitatelju da djeluje sukladno okolini u kojoj se nalazi. Ovdje navodimo par primjera paralelnih struktura koje smo voljni ili sposobni podržati kao:

Naravno, to nije gotov popis i preporučujemo kreativan i fleksibilan pristup.

Nadalje, van sudjelovanja na gradnji paralelnih struktura postoji pojedinac može zauzeti i više podržljivu ulogu u smislu da olakša drugima rad na gradnji prijašnje navedenih struktura. To nije lagana uloga jer zahtijeva dosta edukacije, od generalne anarhističke teorije pa do razvijanja nekih više praktičnih vještina koje su korisne u politčkom organiziranju od grafičkog ili web dizajna pa do pisanja tekstova. U tom slučaju je članstvo u organizaciji nužno, ali to nije za svakoga i velika većina bi se trebala fokusirati na gradnju paralelnih struktura, jer one su glavno temelje pokreta ne samo zbog toga što generiraju resurse nego su i živući dokaz da je kolektivno upravljanje resursa moguć, efikasan pa i poželjan način društvenog uređenja koje može konkurirati i zamijeniti kapitalizam.

Biti aktivan znači dolaziti na sastanke i sudjelovati u raspravama na komunikacijskim kanalima.

To nije toliko zastupljeno mišljenje koliko je ponašanje. Trenutno jedan od glavnih problema s kojima se suočavamo je taj da imamo previše ljudi koji podržavaju anarhističke ideje, a premalo onih koji rade na njima (u kontekstu Hrvatske, Anarhizam ima višedesetljetnu tradiciju i kroz razne forme anarhističkih organizacija su prošle stotine ljudi, no većina ih je danas neaktivna). Ovdje jedna od najčešćih greški je da se previše vremena troši na rasprave i poštivanje demokratskih procedura. Jedan od glavnih uzroka je taj da se socijalni signal za aktivnost podudara sa samom prisutnošću i koliko je koji pojedinac glasan. U praksi to su nepoželjna ponašanja, to se najlakše vidi po tome da je u infamoznom CIA priručniku za sabotažu navedeno da najlakši način za sabotiranje horizontalnih grupa je upravo taj da se konstantno poziva na raspravu, da se čuje svaćiji glas.

Poistovjećivanje anarhizma/komunizma sa direktnom demokracijom.

Jedna od najčešćih greška kod organiziranja je poistovjećivanje anarhističkog društva sa društvom u kojem dominiraju direktno demokratske strukture. Istina je da će potencijalno anarhističko društvo imati direktno demokratske političke strukture, ali ono što nije istina je reducirati anarhizam na samu direktnu demokraciju, to kada se spoji sa principom prefiguracije (da stvaramo buduće društvo unutar trenutnog) dovodi do toga da se direktna demokracija pokušava uvesti u svaki oblik političkog organiziranja, bilo to kolektiv za popravljanje bicikla ili propagandna grupa. Time se miču sve druge daleko važnije dimenzije anarhizma, poput zapravo sposobnosti efikasne kooperacije jedni s drugima. Ta greška je bila upravo razlog umiranja prve generacije anarhističkih organizacija u Hrvatskoj. Valja napomenuti iako ovo stvara sliku da je organiziranje užasno kompleksno i teško, u praksi to nije istina. Ono što se dešava ovdje je da ljudi nisu racionalna bića te je njihovo ponašanje fundementalno određeno dominantnim strukturama moći (kapitalizmom). Iz anarhističke teorije slijede potrebne korekcije, i većina njih se naprasto čine očite i ne treba nikakvo visoko obrazovanje da se ih shvati, ali da se dođe do njih nije nimalo lak zadatak. Zbog tog razloga uvijek je dobro posavjetovati se sa kolektivima koji se specijaliziraju u anarhističku teoriju poput Centra za anarhističke studije. Ponavljamo, intuicija je varljiva i nikad ne treba podcjenjivati kapitalističko kondicioniranje.