Blog — što, kako i zašto?

Postoji obilje disciplina čije poznavanje može biti od koristi u oslobodilačkoj borbi, ali ne provodimo puno vremena učeći, bilo da je zbog manjka vremena, krivih ideja koje nam je usadio obrazovni sustav, ili jer znamo da je na koncu djelovanje ipak važnije.

Cilj ovog teksta je ponuditi dva nenametljiva prijedloga drugovima o mogućem rekonstruiranom učenju. Ono je neopresivno, slobodno, kolektivno i od koristi zajednici.

Prvo, svatko od drugova može za sebe odrediti jedno područje koje ga donekle zanima, od potencijalne je koristi za zajednicu, a nije usko vezano uz njihovu struku. Zatim, može redovito (bilo to svaki dan ili jednom tjedno) čitati i proučavati materijale vezane za to područje zadanu količinu vremena (od pola sata do više sati). Nakon toga, zadamo si konkretni cilj za sljedeći put (npr. proći kroz neko poglavlje knjige). Na taj način, radeći malo ali redovito, s vremenom možemo napraviti puno.

Drugo, svatko od drugova može voditi svojevrsni blog. Na tom blogu bi se redovito (bilo to dvaput tjedno ili jednom mjesečno) pisalo o novim saznajima, idejama i sl. Poanta je da se ostalim drugovima približe neke novosti, a istovremeno bi, ako se držimo redovitosti, i nas same motiviralo da više istražujemo i da formuliramo i rafiniramo svoje misli. Takvi tekstovi bi bili čim jasniji i kraći, da budu za drugove čim korisniji i čim čitljiviji. Tekstovi mogu i ne moraju biti vezani uz područje iz prošlog paragrafa. Moguće je da budu eseji, a moguće je tek da u dvije rečenice podijele neki novi kvalitetni a nepoznati YouTube kanali. Općenito govoreći, cilj je da se međusobno dijele stvari koje nisu sasvim jasne i poznate, stvari koje neće odmah iskočiti pri pretraživanju interneta.

Znanstvenici i drugi stručnjaci dosta vremena provode na raznim konferencijama i seminarima, ili tek neformalno razmijenjujući ideje s kolegama. Razlog je da dobro znaju da taj kolektivni element bavljenje znanosti čini daleko efikasnijim od individualnog roštanja po literaturi.

Protiv savršenstva

Uz ove prijedloge može se dati veći broj napomena kao odgovor na moguće greške. Jedna od njih zaslužuje vlastiti odjeljak. Kada čitamo ili pišemo, moguće je biti perfekcionist. Obrazovni sustav je barem dijelom kriv jer nas je učio da su greške loše (a ne nužne za kreativnost) i da bolji od nas ne griješe, a greške na ispitima vodile su do lošijih ocjena.

Biti perfekcionist značilo bi da provodimo veliku količinu vremena na to da ono što napišemo bude čim opširnije (monografski), da više puta provjeravamo postoje li pravopisne greške, da se upuštamo u neke periferne teme da bi sve bilo čim korektnije, ili da konzultiramo veliki broj drugova za mišljenje. Time trošimo sve više vremena za sve manje koristi, i to može postati izuzetno neefikasno. Bolje je ponuditi nešto nesavršeno, ali bez iscrpljivanja i u razumnoj količini vremena. Stvar se lako može usavršiti kad saznamo više, ili nam u tome mogu pomoći drugi kojima je problematika bliža. Ne treba nikad pokušavati stvoriti individualni magnum opus — budimo i ovdje kolektivisti.

Postoji i puno veći problem s perfekcionizmom. Kad je bitno uvijek biti širokog znanja, ili sasvim precizan, to vodi do pasivnosti. Kada ima razloga da nas bude strah greške, bit ćemo skloni manje djelovati i posao prepuštati drugima. Naravno, ovo se ne odnosi samo na pisanje, nego na bilo kakvu vrstu udruženog rada. Odnosi se i na ideološki perfekcionizam, gdje se druge osuđuje čim ne pokazuju potpunu ideološku čistoću. U takvim uvjetima stvorit će se uža grupa sa socijalnim kapitalom kojoj će se prepustiti da vodi glavnu riječ, iako je i ona sama jednako nesavršena.

Perfekcionizam nikad nije individualni problem. Jednako kako pojedinac treba djelovati bez obzira na strah od nesavršenstva, tako i zajednica ne smije biti takva da su nesavršenstvo ili neuspjeh neugodni ili opasni. Uspjeh, u učenju ili bilo čemu drugom, ne smije postati novi način da se signaliziraju vrline. Na tuđi neuspjeh treba reagirati jedino s podrškom i konstruktivno — pokazati kako je moguće neke stvari raditi bolje (ako sami znamo).

Savjeti za pisanje

Cilj bloga je razmjena znanja i iskustava unutar grupe i sa širom publikom. Također nas tjera da radimo redovito i da sistematiziramo misli. Zato se trebamo potruditi da se ne izgubi interes za blog — nemojte misliti da je itko dužan čitati što pišete. Ako interes propadne i blog(ovi) zamru, kriv je jedino naš manjak vještine.

Evo što predlažem da blog ne treba biti:

• Aktualni događaji; jer ljudi su ili s njima već upoznati ili ne žele biti, a analiza koja se temelji na aktualnim događanjima obično ne valja (recentism).
• Jadikovanje i pesimizam, ali isto tako i trijumfalizam.
• Samo opće poznate stvari (iako, što je opće poznato ovisi uglavnom o publici); nasuprot tome — blog se treba ticati svježeg, pomalo opskurnog.
• Filozofiranje kao kuriozitet. To nije loše, ali ova vrsta bloga nije namijenjena tome.

Par savjeta za pisanje:

• Navesti detalje ili rezimirati “opće poznato”; stručna i znanstvena komunikacija često pati od toga da se autor želi praviti pametan.
• Držati rečenice kratkima i jasnima, bez kićenja.
• Ne se suzdržavati od emocija ili moralnih sudova gdje su prikladni, ali nemojte od teksta napraviti melodramu.
• Budite odvažni (gdje mislite da treba, i oštri) — samo zato što ste “novi” ne znači da ne smijete biti, a oni “stari i autoritativni” se nebi trebali skrivati iza nedorečenosti ili eufemizama.
• Nemojte dopustiti da se značenje riječi razvodnjava. Primjerice, riječ gaslighting prije je značila vrlo specifičnu vrstu manipulacije — onu gdje se žrtvu navodi da sumnja u ono što vidi ili čuje. Danas se taj izrazi koristi za bilo kakvu neiskrenost. Slično, trauma ne znači neugodnost i mit ne znači laž.
• Kada birate kako se izraziti, razmišljajte kako premostiti jaz između čitatelja sada i onoga što želite da nauči ili shvati. Što točno to znači, ovisi o temi i publici. Primjerice, u obraćanju široj publici o povijesti, ne treba uzeti zdravo za gotovo da čitatelj razumije da je Zapadna Njemačka ostala dosta “nacistička”. Takvo nešto treba potkrijepiti. Sjetite se što je vama “otvorilo oči” pa probajte otvoriti oči drugima.