Glavno pitanje za organizatore: što imamo za ponuditi?

Kada sam prvi put krenuo s nekim vidom političkog organiziranja bilo je to u maloj ali ohrabrujućoj grupi. Puno je pažnje bilo posvećeno činjenici da je na nama da stvorimo uvjete koji su potrebni da bi se realizirala promjena ljudskog društva kakvu želimo. To je značenje socijalnog determinizma — na nama nije da čekamo idealizirane drugove iz starih filmova da nas vode ili slijede u revoluciju. Ne, revolucija počinje sada, s nama ovdje. Naravno, ključno je pitanje koji su to uopće uvjeti koji nas vode u bolji život i kako on uopće izgleda. Vrlo je lako pogriješiti pa uzeti neke elemente postojećeg sustava kao naprosto prirodne, iako upravo takve greške nastojimo izbjeći. Pitanja poput kako razgovarati jedni s drugima uopće nisu banalna, a da ne spominjemo pitanja kao kako (i treba li uopće) prosvjedovati.

Nažalost nakon pripojenja čitateljima poznatoj udruzi, ta potraga za novim prestaje, pa tako ne samo da se ne usvajaju nova rješenja nego nekima uopće ne pada na pamet da su možda potrebna. Nakon toliko na koncu neuspješnih pokušaja organiziranja samo u našem gradu, svatko tko se nastoji organizirati, a posebice netko tko si udvara da je avangarda, trebao bi imati dobro promišljen odgovor na pitanje: što ćemo ovaj put napraviti drukčije?

Umjesto toga, u toj udruzi vidjeli smo beskrajne rasprave koje ne vode nigdje, sastanke koji služe tome da bi se neki mogli pohvaliti kako su na njima bili, pokušaje monopoliziranja diskursa unutar grupe, neinformirano prozivanje drugih kao i generalno neprijateljsko i bizarno ponašanje. Kada nakon takvih nastupa1 netko odustane, imamo li im pravo prigovoriti? Valjda je i bolje biti pasivan nego se tek praviti da si revolucionar. S kojim pravom tražimo nečije vrijeme ako nemamo stvarnu namjeru nešto i ostvariti? Kaže se da je vrijeme novac, no vrijeme je puno vrijednije od novca. Ako zapravo nemate ništa materijalno za ponuditi, zašto bi itko uopće obraćao pozornost na vas? Zato je ključno pitanje — što imamo za ponuditi, zašto bi nam se netko htio priključiti? Kada tražite iscrpljene ljude da se dodatno iscrpljuju, iza toga mora biti jaki razlog.

Ono što se zasad u praksi nudi su filozofske rasprave i odlasci na prosvjede2. Dok će neke to doista ispuniti, širu masu neće. Zabluda da hoće vjerojatno je rezultat da u tzv. zajednici dominiraju relativno privilegirani slojevi radničke klase (akademici, specijalisti, visoko obrazovani, financijski sigurni studenti) koji ne shvaćaju ozbiljno probleme drugih oko sebe. Raznorazne teorije jalove su ako nismo u dodiru sa sadašnjim trenutkom u povijesti:

• radni uvjeti su sve teži, financijska i politička nesigurnost sve veća, vremena i snage je sve manje. To nije novost samo po sebi, ali treba imati na umu i to da su nekada ljudi ispred sebe vidjeli svijetlu revolucionarnu budućnost. Danas — kada su sve te revolucije ili ugušene ili propale — ljudi neće biti impresionirani sloganima i transparentima. Oni će biti ili smiješni ili izvor kratkotrajnog zadovoljstva. Više nego ikad, materijalna promjena mora krenuti sada.
• Lakše je nego ikad prije, uz “pomoć” tehnologije, odvojiti se od svijeta i naći tako privremeno utočište. Isto tako uz pomoć tehnologije, možemo stalno biti izloženi senzacionalnim vijestima, velikim obećanjima i dramatičnim upozorenjima. Kako je većina toga smeće i ljudi su na to navikli, nećete ih impresionirati takvom retorikom.
• Kronične bolesti3 su također prisutnije nego ikad prije. Na tu činjenicu se moramo prilagoditi. Kronična bolest ne mora biti stalna i najčešće ne čini čovjeka nesposobnim. Umjesto toga, potrebna je prilagodba. Svaki ljevičar bi trebao znati da nema nekvalitetnih ljudi, nego o okolnostima ovisi koliko su prilagođeni, i o njihovoj zajednici ovisi hoće li realizirati potencijal koji sigurno imaju. Dakle, ne smije se inzistirati na uniformnosti doprinosa. Svatko tko je pravi4 član zajednice doprinijet će kada i kako može. Ako se to ne dogodi, zapitajte se što ste vi mogli napraviti bolje. Koji su bili uvjeti da se dogodi nešto drugo i zašto nisu ostvareni?

Pravi ljevičar kada ovo osvjesti morao bi se pitati — kako ćemo pomoći ljudima; na koji način trebamo djelovati da ostalima pomognemo i zajedno nešto ostvarimo? Oni koji su samozadovoljni svojim salonskim raspravama te samo misle na to kako će graditi vlastiti socijalni kapital trebali bi izvaditi riječi radnička klasa iz usta, jer su im prava zanimanja očito drugdje. Upravo su oni neugledni i iscrpljeni ljudi oni o kojima trebamo misliti. Imaju li neurodivergentni ljudi mjesto za našim stolom? Vrijedi li siromašnoj majci dvoje djece navratiti kod nas? Autentičnim ljevičarima je jasno da osim što su oni naši prirodni saveznici jer najbolje razumiju zlo trenutnog sistema, imaju i ogromni potencijal koji će doći do izražaja uz nenasilne uvjete. Bilo kakva ideja da su ti i ti ljudi glupi i nesposobni je velika neefikasnost kapitalizma, a za sve nas bi bilo dobro da to iskoristimo na svoju korist.

Gornje točke mogu djelovati obeshrabrujuće, no možda i ne trebaju. Za očekivati je, ipak, da će se glasno odjeknuti kada se konačno podigne zajednica koja zaslužuje to ime — u kojoj doista vlada solidarnost i koja ostvaruje stvarne materijalne promjene. Puno glasnije nego ikoji ofucani slogan, pjesma ili transparent, tim više što je javni prostor prezasićen afektacijama i obećanjima.

I što onda možemo ponuditi?

Ovdje predlažem tri široke točke koje ću poslije dodatno objasniti:

• zajednica koja zaslužuje to ime tj. u kojoj vladaju kvalitetni međuljudski odnosi. Dok je većina odnosa danas transakcijska ili neodvojiva od spleta društvenih uloga, kategorija ili hijerararhijskih položaja, ljudi vape za odnosima koji su autentični — temeljeni na suosjećanju, razumijevanju i suradnji, a bez stalnog procjenjivanja, razračunavanja ili osuđivanja.
• ekonomske promjene tj. razvoj organizacija kao što su radničke zadruge, sindikati i stambene zadruge
• izgradnja nečega što možemo općenito nazvati kolektivni resursi

Prva točka

Parafrazirat ću budističkog učitelja Thich Nhat Hanha: “ako zbog voljene osobe patite, onda to nije prava ljubav”. Slično možemo reći i ovdje: “ako nam je od zajednice lošije, onda to nije prava zajednica”. To treba shvatiti sasvim činjenično — ako nas zajednica dodatno spušta umjesto da nas uzdiže, onda nema razloga da ju se zove zajednicom.

Zašto je to bitno? Kao prvo, kvalitetni odnosi među ljudima jedna su od velikih ljepota života kao takvog. Jedan od razloga što se organiziramo i jest taj da bi svi ljudi svijeta jednog dana mogli živjeti u međusobnom razumijevanju, ljubavi i suradnji. Ako to ne možemo postići među sobom, nećemo nikad raširiti među drugima.

Nije samo stvar u lijepim osjećajima, nego su kvalitetni odnosi presudni za funkcioniranje, razvoj i održavanje anarhističke zajednice. Postoji puno konkretnijih potreba: razumijevanje tuđih potreba i mogućnosti, rješavanje sukoba, uspješno pružanje pomoći drugima (a i traženje pomoći), uspješna suradnja na raznim zadacima, integracija novih članova te zadržavanje trenutnih itd. U zajednici bez hijerarhije i prisile, za uspjeh po tim pitanjima nema zamjene za kvalitetne neposredne odnose članova.

Ne treba misliti da ovo znači da u svakom trenutku moramo biti tihi i pristojni. Česti trik sistema, kao i mnogih lažnih ljevičara, je uznemiravati čovjeka dok ne postane ljut ili ne digne ton, a zatim tu reakciju karakterizirati kao agresivnu ili nesuradljivu. Sve ovisi o kontekstu, a na nama je da budemo svjesni i aktivni te da stoga donesemo ispravme odluke ili procjene. Nema formule ili procedure koja može zamijeniti svijest (u svom najprostijem značenju) o ljudima i događajima u zajednici. Ipak, ne treba ni podcijeniti “pristojnost”, premda je to loša riječ. Uzmimo umjesto toga, konkretno, smiren, staložen i vedar način govora. Takvo nešto će itekako imati utjecaj na one koji nas slušaju. I njih ćemo onda okrenuti u tom smjeru, kao i oni druge. To je značenje pojma kolektivna energija — pojedinac se može poljuljati, ali kolektiv puno teže. Kad je prisutna kolektivna energija staloženosti i vedrine, ona se uvijek iznova vraća u pojedince.

Kad krenemo živjeti kolektivno, moramo se odviknuti od individualističkih poimanja odgovornosti. Odgovornost je uvijek kolektivna. Ne smije se trgati za zasluge kada nešto uspije, ali ni kriviti druge kod konflikta ili neuspjeha. Najlakše je dići ruke i reći: “ja sam probao, a on je takav-i-takav”. Uvijek moramo birati put suradnje, što znači da pokušamo razumijeti druge i ponuditi pomoć. Primjerice, kada je neki član zajednice nezadovoljan, nesretan, ili ne uspijeva napraviti što je htio, svaki član zajednice treba to doživjeti kao svoju odgvornost. Naravno, ničega pa ni ovoga se ne treba držati kao pijan plota, pa tako zajednica smije i mora odbaciti one koji uporno i konzistentno pokazuju štetna ponašanja.5

Kada nekome pomažemo, nužno je biti vješt. Nije dovoljno htjeti pomoći, moramo znati kako pomoći. Nikad nećemo pomoći tako da forsiramo svoju perspektivu ili svoje prioritete.

Neki će reći da je cijela ova točka banalna. Ona je presudna za sav daljnji napredak, a jednostavna je tek naizgled. Možda zato jer nam za nju ne treba novac, ili zato jer ljudi tipično ne razmišljaju o tome kako se kvalitetni odnosi ostvare. Nije dovoljno samo htjeti to ili ponavljati si da tako mora biti. Kako doista ići u tom smjeru, tema je za drugi tekst.

Druga točka

Ovdje nemam puno za dodati: radničke i stambene zadruge nešto su što je već dobro poznato. Mogu samo dodati da bi se trebalo raditi na tome, a ne na beskrajnoj propagandi. Propaganda nije loša sama po sebi, ali ona je low-hanging fruit i zato je već ima više nego dovoljno. To nije nešto za ponuditi. S druge strane, promjene u radu (nenasilno radno mjesto i pravedno raspodijeljen profit) i stanovanju (kraj iscrpljivanja rentom) su jake materijalne promjene u dva najznačajnija dijela života radničke klase danas. Ne samo da bi uspjeh takvih projekata učinio život ljepšim, nego je i put u rast i razvoj zajednice, kao i jačanje radničke klase generalno.

Stambene zadruge su teži cilj jer zahtijevaju veliki kapital (i to po osobi) u slučaju regularnog otkupa nekretnina, zbog čega primjenjivost ovog modela nije jasna.

U slučaju kada je otkup moguć, dobro je misliti i o otkupu obradivog zemljišta, čime bi se najdirektnije smanjila ovisnost o sistemu.

Treća točka

Ova točka je namjerno zadnja jer je načelno manje bitna, ali ipak ima i puno potencijala. Evo nekoliko primjera toga što zovem kolektivni resursi:

• razvoj slobonog softvera i slobodno dostupnog hardvera (npr. stavljanje na raspolaganje servera s nekim materijalima ili aplikacijama). Iako se informatikom ne možemo nahraniti, prednost je da se ovako nešto može dijeliti s drugovima iz cijelog svijeta. Dodatno, treba imati na umu da nastupa vrijeme sve većeg nadzora, što posebno uključuje i aplikacije za dopisivanje. Zbog toga će ovakvi resursi sigurno biti potrebni u budućnosti. Sigurna aplikacija za dopisivanje koja bi se vrtila na serveru van dohvata države (jer nije sasvim javna) je primjer ovakvog kolektivnog resursa.6
• Razni oblici centralizacije proizvodnje. Primjerice, u razgovoru s jednom njemačkom zadrugom (njem. Genossenschaft, što je pravna kategorija) saznao sam da se zapravo bave računovodstvom i ostalim birokratskim pitanjima za veći broj autonomnih timova. Jasno, to je puno efikasnije nego da se svaki tim mora sam s tim obračunati odvojeno. Dakle, riječ je o centralizaciji proizvodnje.
• Razni edukativni, propagandni ili istraživački materijali. Ovdje želim biti oprezan s poticanjem na propagandu jer je low-hanging fruit organiziranja. Već je ima dovoljno. Ipak mislim na malo sofisticiraniji rad — dok je danas jednostavno doći do nekih osnovnih informacija o proizvoljnom području, dosta je teže dati kvalitetni monografski pregled, a pogotovo iz anarhističke političke perspektive i s praktičnim uputama za primjenu u organiziranju. Postoji više područja: od mnogima bliske sociologije ili organizacijske teorije, do informacijske sigurnosti i privatnosti, preživljavanja i borba u uvjetima sistemskog kolapsa, 3d printanja (nešto od čega se može napraviti zadruga, a može biti i od direktne koristi) itd. Ovisno o području, takvi radovi mogu sadržavati i upute za inače opskurne procedure, eksperimentalna iskustva ili tehničke nacrte. Tako nešto može biti od velike koristi lokalnoj zajednici i sklonim pojedincima, ali i međunarodno. Vrijedi napomenuti da bi na takvim projektima trebao raditi pojedinac ili vrlo mala grupa. Ostatak grupe treba se pouzdati u kvalitetu sadržaja. Besmisleno je i saboterski da se u detalje vječito raspravlja ili glasa. Nešto se napravi — i to je u tom trenutku kraj.

Zaključak

Kada mislim o tome s kim želim raditi, ne zanima me na koliko je sastanaka bio ili koliko može pričati o teoriji. Ne zanima me što misli o islamu, kriptovalutama, primitivizmu ili glasanju za manje zlo na izborima. Nije čak važne ni to da se izjašnjava kao anarhist. Važno je ono suštinsko — da misle kolektivno a ne individualno, da biraju suradnju a ne podjele i da im je doista stalo do stvaranja novog svijeta. Oko nas postoji puno dragih i sposobnih ljudi s kreativnim idejama koji su već par puta raskinuli sa sistemom (a nisu nužno bliski postojećim organizacijama ili anarhističkom identitetu uopće; poznajem više takvih). Njihov veliki potencijal je jedini put naprijed. Kada mislim o tome s kime želim raditi, i za koga uopće radim, mislim na njih. I nedopustivo je da se ih se vrijeđa i sabotira nekakvim gatekeepanjem, arogancijom i sitničavom birokracijom.