1. Meditacija nije natjecanje

Kako se u meditaciji nastojimo držati svijesni, mnoge ljude obeshrabri kada vide koliko im često um skreće. Lako se početi živcirati oko toga da nam um bježi, a onda se živcirati zato što se živciramo.

No ništa od toga nije čudno i ništa od toga nije problem. Frustrirani smo jer nismo ostvarili neku nerealističnu idealiziranu sliku, a to da nam um stalno proizvodi misli je najnormalnija stvar.

U trenutnom društvu smo jako navikli razvrstavati ljude na “bolje” i “lošije”, ili sebe opisati kao “dobre” ili “loše” u nečemu. Neki tako misle da su loši u meditaciji ili da meditacija “nije za njih”. No kada pogledamo malo dublje, jesu li takve klasifikacije uopće opravdane? Trebamo se odviknuti od tog načina razmišljanja. Pustimo to tko je dobar i tko je bolji. Koliko god nam se činilo da smo uspješni ili ne, meditacija je jedna od najboljih stvari koju možemo napraviti za sebe i druge. Čak i bez koncentracije, zatvoriti oči i istinski se odmoriti je dobro.

2. Zašto nam treba meditacija

Principijelni ljevičari razumiju što je to (socijalni) determinizam — misli i ponašanja, dobra ili loša, ne dolaze iz nekakve bogom-dane srži unutar pojedinca. Umjesto toga, rezultat su raznih okolnosti te same rezultiraju novim okolnostima. Nema smisla grditi druge jer su “loši” jednako kao što nema smisla čuditi se što je sok od naranče umjesto od limuna. Ljudi koji žele promijeniti društvo mogu jedino vidjeti kako promijeniti okolnosti i biti most koji omogućuje drugima prelazak s jedne na drugu stranu.

Kako biti taj most je teže pitanje. Neki misle da iza dobrih ponašanja skrivaju dobre ideje tj. dobra filozofija. Ipak, stvarnost je da su ljudi kompliciraniji. Ideje nisu dovoljne. Ponekad ljudi imaju prave ideje, ali svejedno nemaju snage, strpljenja, ili svijesti (žive previše automatski) da naprave što bi trebali. Koji su onda stvarno potrebni uvjeti za promjenu?

Meditacija je jedan takav alat, ili bolje rečeno jedna takva praksa. Kroz meditaciju, bez ikakvog dodatnog truda, prirodno se dogodi da se um smiri, staloži, opusti, slegne. Time se stvara mir i bistrina. To su zatim uvjeti da čovjek bude raspoložen više prijateljski i otvoreno, da živi više svjesno i manje automatski i da ga manje zanaša vjetar misli i emocija. To onda omogućuje da čovjek s bistrinom primijeti i preispita svoja ponašanja i bude više sklon suradnji, a manje individualizmu.

3. Meditacija s drugima

Moguće je da čovjek krene meditirati, ali zbog promjene okolnosti praksa s vremenom oslabi i nestane. Kako osigurati da se to ne dogodi, nego da nastavimo u pravom smjeru?

U svojoj knjizi Meditation: now or never, zenovac Steve Hagen daje tri stupa meditacijske prakse: redovitost, meditaciju s drugima i ne-osuđivanje. Iako je lako odmahnuti rukom na važnost meditacije s drugima, tvrdim da upravo ona je ključ, između ostalog, i za redovitost.

Kao što i Hagen objašnjava, postoji više razloga: kada meditiramo s drugima, osjećamo njihovu prisutnost, a ako smo svjesni i njihova mentalna stanja. Ideje o kolektivu i suradnji više nisu samo mrtvo slovo na papiru, nego nešto što osjetimo i živimo. Drugi nam mogu pomoći, a zauzvrat i mi njima. Događaji u našem životu koji bi nas inače smeli s puta, sada se razvodne i postaju samo sitnice.

Kada meditiramo s drugima, manje smo skloni izgovorima i neredovitosti. Ako izostanemo, drugi nam (nadamo se) neće to zamjerati, ali ipak znamo da bi im bilo draže da nas vide. Bilo tihim prisustvom ili savjetima i razmjenom iskustva, međusovno si pomažemo, gradimo zajedništvo i omogućujemo da se praksa nastavlja i raste.

4. Druge vrste meditacije

Osim jednostavne meditacije, dakle one gdje se jednostavno vraćamo na svoje disanje i tijelo, postoje i druge vrste. Jedna takva je metta-meditacija. Metta je riječ iz jezika pali, koja se na engleski obično prevodi kao loving kindness. Ekvivalent na sanskrtu je maitri od čega dolazi ime Bude budućnosti, Maitreye. Nešto suštinski slično je tonglen, praksa koju je popularizirala redovnica Pema Chödrön.

Detaljni pogled i upute za metta-meditaciju dao je u izvrsnom tekstu Thich Nhat Hanh. Kroz mirno promatranje, razumijevanje i izricanje dobrih želja, gradimo i njegujemo razumijevanje i ljubav — prvo prema sebi, pa prema bliskima, a onda prema onima s kojima imamo problema. To nije stvar autosugestije, već, kao prije, prirodni proces. To da krećemo od sebe ne treba shvatiti kao individualističnost ili sebičnost. Bez da pomognemo sebi, ne možemo pomoći drugima. Dakle, ako želimo pomoći drugima, moramo pomoći sebi (i obrnuto).

Metta-meditacija može biti korisna da osvijestimo neke skrivenije stvari, kao i da aktivnije radimo na izgradnji razumijevanja, ljubavi i zajedništva. Neki ljudi imaju antagonistično držanje prema svemu, a bez da ikada prepoznaju da postoje alternative. Iz osobnog iskustva, znam da sam imao antagonistične iritirane osjećaje prema mislima koje su dolazile, no metta-meditacijom vidio sam da je puno ljepše i lakše kada se pristupa prijateljski.

Treba li onda prakticirati isključivo metta-meditaciju, na način koji piše u tekstu? Mindfulness-meditacija je osnovna praksa u svakoj tradiciji budizma i šire, i već s njome postižemo više razumijevanja. Ipak, moguće je da nekima, kao meni, metta-meditacija dodatno pomogne. Uvijek je u redu probati, bez misli da se moramo svrstati u neki tabor ili uvijek raditi isto.

5. Meditacija na loš dan

Lako je naći izgovor da danas ne meditiramo: umorni smo, neispavani, deprimirani, nešto nas boli ili imamo posla. Možda nazvati to izgovorom nije ni lijepo ni točno. Možda smo u tim lošijim uvjetima prirodno više skloni djelovati po starim navikama, pa onda, kao što je uobičajeno u trenutnom sustavu, bježimo — bježimo prema serijama/filmovima, glazbi, igricama, hrani i bilo čemu drugom samo da pobjegnemo od toga gdje smo i kako se osjećamo sada. Nažalost taj bijeg ne funkcionira. Gledano individualistički ili na društvenom nivou, bijeg nam ne pomogne, zatim uvjeti postaju još lošiji i imamo još razloga za bijeg. Bijeg se lako reproducira, ali nije dobar. Meditacija je dobra, bilo na dobar ili na loš dan.

Mogu naći dvije zablude koje guraju to odustajanje od meditacije: prvo, da se meditacija doživljava kao neka neozbiljna rekreativna aktivnost. Kad smo raspoloženi, malo ćemo odmeditirati. Kad nam se neda, radit ćemo nešto drugo. Meditaciju treba shvatiti ozbiljno. Ne u smislu da trebamo biti ukočeni i uštogljeni, nego u smislu da trebamo biti svjesni da je to nešto što nama i onima oko nas doista treba.

Druga zabluda je podcjenjivanje meditacije. Neki meditaciju doživljavaju kao biljni lijek — dobra za sitnice, ali kad su u pitanju ozbiljne stvari, treba posegnuti za nečim jačim. To je ono kako nas sustav uvjetuje. Sustav kaže da kad imamo medicinski/psihološki problem moramo raditi ovako: otići kod doktora/psihologa koji će onda provesti isprazni birokratski ritual (pregled), kategorizirati nas (postaviti dijagnozu) i dati daljnje upute (lijek ili terapija). Odustati od odgovornosti i slobode u korist birokratskog paternalizma. Ako to ne napravimo, mora da smo glupi, neozbiljni, ili neobrazovani. U stvarnosti, za kompleksnije taj proces rijetko je od koristi. Meditacija je potpuna suprotnost tome, dakle uvjetovani smo doživljavati ju kao nešto nedoraslo ozbiljnim problemima.

Meditirati upravo znači učiti živjeti na svjež način — bez rigidnih rituala, kategorija i uputa. Kad meditiramo, moramo uvijek iznova nalaziti naše tijelo i sadašnji trenutak. Ne postoji formula, ne postoji prečica. Postoje dobri savjeti, ali ne postoji tableta poslije koje smo gotovi — nitko ne može meditirati umjesto nas. Proučavajući vlastiti um moramo otkriti znanje koje se ne može prenijeti riječima. Slabo ili neozbiljno? Naprotiv, meditacija je najjači lijek.

Besmisleno je reći nešto poput: “prvo ću se malo srediti, a onda ću krenuti meditirati”. Srediti? Kada? Kako? Kako kaže ranije spomenuti naslov: sad ili nikad.

To ne znači da trebamo odbaciti sva rješenja koja nisu meditacija. To bi opet bila formula ili prečica. Meditacija nas treba uvijek otvoriti, a ne zatvoriti. Ona ne mora biti (sama po sebi) jedino rješenje za sve probleme, niti jedina praksa.