6. Meditacija i teški osjećaji

Neki ne žele meditirati kad imaju jake neugodne osjećaje, kao što je jaka tuga ili očaj.

Prvi razlog je da se bojimo da ćemo osjećati biti bolniji čim ih više osvjestimo. Umjesto toga, konzistentno se pokazuje da svijest “rastapa” teške osjećaje — čini nas slobodnijima, skida nam teret s leđa. Osjećaji ne moraju nestati, ali imat ćemo manje boli i više kontrole.

Osim toga, osjećaji sami po sebi prolaze. Kada meditiramo, možemo vidjeti kako se često osjećaji izmjenjuju, bez jasnog razloga. Zato ih ne treba shvaćati preozbiljno. Prihvatimo da smo danas ovako, a sutra onako.

Drugi razlog je na neki način suprotan: mislimo da se možemo osloboditi teških osjećaja, ali ne mislimo da trebamo. Mislimo da drugima ili samoj ozbiljnosti situacije dugujemo to da i mi malo patimo. Ne mislimo da je moralno da se smijemo dok drugi pate. Osjećaji, jer su tako iracionalni, ne bi trebali biti temelj etike. Nekad nas pogode sitnice, a nekad smo tragedije svjesni ali je previše “daleko” da nas stvarno uznemiri. Umjesto toga kako se osjećamo, razmislimo o tome što radimo. Svojim radom možemo pomoći drugima, ali osjećajima ne.

Teški osjećaji mogu nas potaknuti na topli prijateljski osjećaj prema sebi ili drugima, a to nas može potaknuti na akciju. To je najbolji ishod, ali nakon toga nema razloga da se i dalje držimo tih osjećaja.

S druge strane, teški osjećaji nas mogu iscripiti i paralizirati, nakon čega gubimo sposobnost da stvorimo promjenu. To trebamo izbjeći, jer tada nismo nikome od koristi. Zbog toga, osloboditi se patnje nikad nije loše. Dok god imamo ispravnu percepiju, znamo da će nastala nesputanost biti prilika da promijenimo stvari na bolje, a to ćemo onda i provesti.

7. Uživati u meditaciji

Prije više godina vidio sam poruku na internetu koja potiče na meditaciju uspoređujući ju s teretanom: “malo pretrpiš muke, ali nakon toga dobiješ dobre rezultate”. Ovakav stav tipičan je za McMindfulness: meditaciju ili disanje lišene svoje duhovne podloge. Meditacija tada ne služi tome da omogući sveobuhvatnu kolektivnu promjenu, nego da budemo individualno uspješniji, bez propitkivanja, tamo gdje već jesmo. No ovdje se želim fokusirati na prešutnu pretpostavku: da je meditacija naporna.

Meditacija može biti naporna, ali kada ispravno prakticiramo sposobni smo uživati u meditaciji. Kada su naši um i tijelo nemirni (što je uobičajeno, a bilo je i prije), meditaciju možemo usporediti s plivanjem u nemirnom moru. Ako plivamo s nestrpljenjem i željom da samo budemo gotovi, gubit ćemo ravnotežu i nagutat se vode: bit će nam neugodno. No ako se s morem sprijateljimo, budemo strpljivi i učimo iz naših iskustava, bit će nam ne samo podnošljivo nego i zabavno.

Zato ne smijemo meditaciji pristupati s “idem se toga riješiti”. To je opet McMindfulness, čak i ako mislimo da smo bolji od toga. Shvatimo meditaciju kao priliku i kao nešto što načelno je ugodno — ipak je riječ o pola sata mira — nebi li to trebalo biti ugodno iskustvo? Kada osjetimo jake valove, sprijateljimo se s njima. Praksom ćemo se osposobiti da ih primijetimo prije nego nas odnesu u nekom drugom smjeru. Kroz ispravnu percepciju, topli prijateljski stav i vježbu, meditacija će biti ugodna.

Ranije smo rekli da meditacija nije natjecanje. Dio natjecanja je osuđivanje/procjenjivanje. Jedan od tri stupa meditacije je neosuđivanje. Neosuđivanje je dio prijateljskog stava o kojemu govorimo. Trebamo se praksom odviknuti od toga da sve kvalificiramo i da se uspoređujemo. Dakle, pustimo to “kako nam ide”. Dozvolimo si da budemo nestrpljivi ili nemirni. Kako god da je, to je jedino kako može biti u ovom trenutku. Zato otpustimo sve ideje o tome kako “treba biti”.

8. Meditacija nakon meditacije

Nema smisla da provedemo pola sata ili sat u meditaciji, ako ćemo se nakon toga vratiti svim starim navikama. Našu svijest i suosjećanje (topli prijateljski osjećaj) trebamo i možemo ponijeti sa sobom u našu zajednicu i sve dijelove života.

U svakom trenutku možemo postati svjesni i vratiti se disanju i svome tijelu. Uvijek možemo stati i nekoliko puta svjesno udahnuti i izdahnuti, kao i prizvati prijateljsko mentalno stanje — to je ono što meditacijom stvaramo i njegujemo. Što god da radimo tada poprima kvalitetu meditacije. Kao i sama meditacija, i sve što radimo meditativno bit će ugodnije, radit ćemo kvalitetnije i bit ćemo manje iscrpljeni.

Evo tri posebne prilike:

• kada jedemo. Ljudi često jedu brzo i bez pažnje, što znamo i da može biti nezdravo za probavni sustav. Umjesto toga, dozvolimo si da usporimo i dobro osjetimo što jedemo. Prizovimo osjećaj prijateljstva prema planetu i prema ljudima koji su pripremili hranu.
• Kod dosadnih poslova ili drugih aktivnosti koje možemo raditi “na autopilotu”. Postoji sličnost sa meditacijom — u oba slučaja postoji taj unutarnji nemir koji nam govori da bismo trebali raditi nešto drugo ili pita kad smo gotovi. U oba slučaja možemo prakticirati.
• Kada govorimo ili razgovaramo. Kada razgovaramo znamo se bojati tišine i zato želimo čim više govoriti. Imamo i izraz “neugodna tišina”. No tišina je neugodna samo ako smo u stalnom bijegu. Dozvolimo si malo svjesne tišine sa sugovornikom. Kada raspravljamo ili svađamo se, može se javiti osjećaj ljutnje ili nestrpljivosti. Onda možemo govoriti na način koji je nervozan ili agresivan. Umjesto toga, naučimo se govoriti promišljeno, s mirom, strpljenjem, i vedrinom. Takav način govora proširit će se među svima koji ga čuju.