Sindikalizam iz Anarhističke Perspektive: Put ka Slobodarskom Društvu

U svijetu radničkih prava i borbi, sindikalizam se često percipira kroz prizmu kolektivnog pregovaranja, štrajkova za veće plaće i boljih radnih uvjeta. Međutim, unutar šireg spektra sindikalnog djelovanja postoji jedna radikalna i revolucionarna struja koja sindikat ne vidi samo kao alat za reformu postojećeg sustava, već kao klicu novog, slobodarskog društva – anarho-sindikalizam. Iz anarhističke perspektive, sindikalizam nije samo sredstvo za postizanje ekonomskih ustupaka unutar kapitalizma, već fundamentalno oružje za njegovo potpuno ukidanje i uspostavu samoupravnog socijalizma.

Temeljna Načela: Direktna Akcija, Solidarnost i Samouprava

Anarho-sindikalizam počiva na nekoliko ključnih principa koji ga suštinski razlikuju od dominantnog, reformističkog sindikalizma.

Direktna akcija je kamen temeljac. To znači da radnici ne prepuštaju rješavanje svojih problema političarima, pravnicima ili plaćenim sindikalnim birokratima. Umjesto toga, koriste se vlastitom snagom kroz metode kao što su štrajkovi, bojkoti, sabotaže, zauzimanje radnih mjesta i generalni štrajk. Cilj direktne akcije nije samo iznuditi ustupke od poslodavaca, već i izgraditi svijest, samopouzdanje i borbenu spremnost radničke klase.

Solidarnost je drugi stup. Anarho-sindikalisti naglašavaju da je borba svakog radnika borba svih. Solidarnost se ne ograničava na jednu tvornicu ili granu industrije, već se proteže na cijelu radničku klasu, uključujući i nezaposlene, prekarne radnike i one u drugim zemljama. Ovaj princip se manifestira kroz fondove uzajamne pomoći, podršku štrajkovima drugih sindikata i internacionalnu suradnju.

Odbacivanje političkih partija i parlamentarizma predstavlja ključnu razliku. Anarhisti smatraju da država, bez obzira tko je na vlasti, u svojoj suštini služi održavanju klasnih podjela i zaštiti privatnog vlasništva. Stoga, sudjelovanje u parlamentarnoj politici vide kao put u kompromis, korupciju i integraciju u sustav koji žele srušiti. Sindikati trebaju biti autonomni od bilo koje političke stranke i djelovati isključivo na ekonomskom i socijalnom polju.

Krajnji cilj anarho-sindikalizma je socijalna revolucija i uspostava slobodarskog komunizma. U tom društvu, sredstva za proizvodnju – tvornice, zemlja, tehnologija – bila bi u kolektivnom vlasništvu i pod direktnom upravom samih radnika. Organizirani u federacije po industrijama i regijama, radnički sindikati bi preuzeli funkciju organizacije proizvodnje i distribucije dobara, čime bi država i kapitalistička klasa postale suvišne.

Povijesni Korijeni i Španjolska Revolucija

Anarho-sindikalističke ideje vuku korijene iz Prve internacionale (1864.-1876.) i sukoba između struje Karla Marxa, koja je zagovarala stvaranje radničkih političkih partija, i sljedbenika Mihaila Bakunjina, koji su se zalagali za direktnu ekonomsku borbu i odbacivanje države.

Vrhunac i najznačajniji praktični primjer anarho-sindikalizma u povijesti dogodio se tijekom Španjolske revolucije (1936.-1939.). Nacionalna konfederacija rada (CNT), masovni anarho-sindikalistički sindikat s preko milijun članova, odigrala je ključnu ulogu u otporu fašističkom puču generala Franca. U Kataloniji, Aragonu i drugim dijelovima Španjolske, radnici su preuzeli kontrolu nad tvornicama, uslužnim djelatnostima i poljoprivrednim imanjima. Proveli su široku kolektivizaciju, organizirajući proizvodnju na principima samoupravljanja i jednakosti. Iako je revolucija na kraju ugušena u krvi, što je rezultat kako napada fašista tako i unutarnjih sukoba i represije od strane staljinista, ona ostaje trajna inspiracija i dokaz da je anarhističko društvo ne samo moguće, već i praktično ostvarivo.

Kritika Tradicionalnog Sindikalizma

Iz anarhističke perspektive, većina današnjih "mainstream" sindikata postali su sastavni dio kapitalističkog sustava. Anarhistička kritika usmjerena je na nekoliko ključnih točaka:

U Hrvatskoj, organizacije poput Mreže anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja (MASA) promiču upravo ovakvu kritiku, zalažući se za stvaranje borbenih, samorganiziranih sindikata temeljenih na principima direktne akcije i federalizma, nasuprot birokratiziranim i politički kompromitiranim sindikalnim središnjicama.

Anarho-sindikalizam u 21. Stoljeću: Izazovi i Perspektive

U eri globalizacije, digitalizacije i rasta prekarnog rada (nesigurni, privremeni i honorarni poslovi), anarho-sindikalizam se suočava s novim izazovima, ali nudi i relevantne odgovore. Tradicionalni model sindikalnog organiziranja vezan uz velika industrijska postrojenja gubi na snazi.

Međutim, anarho-sindikalističke organizacije poput Industrijskih radnika svijeta (IWW), španjolskog CNT-a ili njemačkog FAU-a pokazuju put naprijed. One se fokusiraju na organiziranje radnika u sektorima koje tradicionalni sindikati često zanemaruju: ugostiteljstvo, dostavljačke platforme, IT sektor i skrb. Njihova fleksibilna, federalistička struktura i naglasak na solidarnosti među radnicima različitih struka i statusa čine ih prilagodljivijima za borbu na terenu modernog kapitalizma.

Borba za budućnost rada, u anarho-sindikalističkoj viziji, nije samo borba za veći komad kolača, već za čitavu pekaru. To je borba za svijet u kojem rad nije roba, već slobodna i kreativna aktivnost, a društvo nije ustrojeno na principima hijerarhije i profita, već na slobodi, jednakosti i uzajamnoj pomoći. Iako put do takvog društva ostaje dug i trnovit, anarho-sindikalizam nudi kompas i oruđe za one koji se usuđuju boriti za fundamentalnu promjenu.