Anarhistički Antimilitarizam: Raskid s Državom, Kapitalom i Ratom

U svijetu koji se neprestano suočava s prijetnjama oružanih sukoba i rastućom militarizacijom, anarhistička perspektiva na antimilitarizam nudi duboku i beskompromisnu kritiku rata i vojske kao institucije. Za anarhiste, antimilitarizam nije tek puko zalaganje za mir; to je temeljna i neizbježna posljedica njihovog protivljenja svakom obliku hijerarhije, autoriteta i, ponajviše, državi.

U srži anarhističke misli leži uvjerenje da je država inherentno opresivna institucija koja svoj monopol nad nasiljem koristi kako bi zaštitila interese vladajuće klase i održala postojeće strukture moći. Vojska se u tom kontekstu promatra kao najočitiji i najbrutalniji instrument te državne prisile. Ona nije obrambeni mehanizam "naroda" ili "nacije", već oruđe koje služi za unutarnju represiju, suzbijanje pobuna i vođenje imperijalističkih ratova u korist kapitala.

Vojska kao Stup Države i Kapitala

Iz anarhističke perspektive, militarizam je neraskidivo povezan s kapitalizmom. Ratovi se ne vode zbog apstraktnih ideala poput "slobode" ili "demokracije", već zbog kontrole nad resursima, osiguravanja novih tržišta i profita vojno-industrijskog kompleksa. Anarhisti ističu da su to uvijek radnici i siromašni ti koji ginu na bojištima, dok elite i korporacije profitiraju od proizvodnje oružja i poslijeratne "obnove". Vojska, dakle, ne samo da fizički provodi nasilje u inozemstvu, već i kod kuće održava sustav ekonomske nejednakosti.

Nadalje, anarhisti odbacuju nacionalizam i patriotizam kao ideološke alate koji služe za mobilizaciju masa u ratne svrhe. Stvaranjem umjetnih podjela i osjećaja lažne pripadnosti "naciji", država uspijeva uvjeriti ljude da se bore i umiru za interese koji nisu njihovi. Anarhistička alternativa je internacionalizam i solidarnost među potlačenim ljudima diljem svijeta, prepoznajući da je njihov zajednički neprijatelj globalni sustav države i kapitala, a ne radnik u drugoj uniformi.

Raznolikost Taktika: Od Pacifizma do Revolucionarnog Otpora

Iako je protivljenje militarizmu univerzalno među anarhistima, povijesno su postojali različiti pristupi i taktike.

Anarho-pacifizam, pod snažnim utjecajem mislilaca poput Lava Tolstoja, odbacuje svako nasilje kao neetično i kontradiktorno anarhističkim ciljevima. Pacifisti se zalažu za nenasilni otpor, poput prigovora savjesti, dezerterstva, poreznog otpora i stvaranja alternativnih, miroljubivih zajednica.

S druge strane, mnogi drugi anarhisti, iako se protive militarizmu i organiziranom ratovanju, ne odbacuju svako nasilje. Oni prave ključnu razliku između nasilja države i kapitala s jedne strane, i revolucionarnog nasilja potlačenih koje se koristi u svrhu samoobrane i oslobođenja s druge strane. Za njih, oružani otpor protiv tiranske vlasti ili fašističke agresije može biti nužan korak prema stvaranju slobodnog društva. Primjeri ovakvog stava vidljivi su u sudjelovanju anarhista u Španjolskom građanskom ratu ili u raznim partizanskim pokretima.

Povijesni Primjeri i Budućnost Borbe

Kroz povijest, anarhistički antimilitarizam očitovao se na brojne načine. Od osnivanja "Ligue Antimilitariste" u Francuskoj početkom 20. stoljeća, preko snažnog protivljenja Prvom svjetskom ratu od strane anarhista u Latinskoj Americi i Europi, do suvremenih prosvjeda protiv vojnih intervencija i trgovine oružjem. Anarhisti su često bili na čelu pokreta za dezerterstvo i sabotiranje ratnih napora, uvijek ističući da pravi neprijatelj nije s druge strane granice, već u vladajućim strukturama vlastite zemlje.

U današnjem svijetu, anarhistički antimilitarizam ostaje relevantan kao i uvijek. On nas podsjeća da se trajni mir ne može postići sporazumima između država ili intervencijama vojski, već jedino demontiranjem samih struktura koje generiraju rat – države, kapitalizma i svih oblika hijerarhijske vlasti. Borba za svijet bez rata, iz anarhističke perspektive, neodvojiva je od borbe za svijet bez gospodara i granica.