Radnička zadruga

Uvod

U ljevičarskom diskursu vode se zanimljive rasprave o svačemu, ali često zaobilaze centralni problem koji imamo kao pokret i zajednica — resursi. Resursi mogu biti mnogo toga, od obradivog zemljišta, prostora za sastanke, prostora za stanovanje, obrazovanja, do jednostavno novca. Kapitalistički sustav organiziran je na način da za doći do resursa, makar onih osnovnih i prisutnih u izobilju, potrebno zadovoljiti neku kapitalističku organizaciju da vam da novac zauzvrat. U međuvremenu, država proizvodi novac i kapitalistima ga daje na poklon, dok je radničkoj klasi nužno taj novac nekako izvući da dođe do hrane, vode ili struje.

Što je radnička zadruga?

Radnička zadruga je kolektiv koji sudjelovanjem na tržištu dolazi do resursa potrebnih za život, a poželjno i do viška koji je onda na korist cijeloj zajednici. Pritom:

• da, doista sudjeluje na tržištu. Za siguran dolazak do resursa u trenutnom sustavu, potrebno je sudjelovanje na tržištu.Ako su vaše životne potrebe trenutno zadovoljene, to je ili zato jer sudjelujete na tržištu, ili jer vama bliska osoba sudjeluje na tržištu. Ovo ćemo još komentirati kasnije.
• Radna zadruga nije tek kapitalistička organizacija s lijevom estetikom, ali na dobrom ste tragu ako ste to pomislili.Iz direktnog iskustva poznat nam je slučaj tzv. radničke zadruge u Hrvatskoj koju obilježavaju maltretiranje i potplaćivanje radnika, dominantna uloga dvojice osnivača i to da pozamašna svota novaca stoji u banci.Presudno je, dakle, da radnička zadruga bude dio veće zajednice sa strukturom dosljednom našim principima.
• Radničke zadruga nije dobrotvorna udruga. Njena djelatnost nije nužno moralnija od djelatnosti drugih elemenatana tržištu. Poanta radničke zadruge je samo jedna — izvući resurse iz sistema za korist zajednice. Ne treba sezavaravati lažnim moralom. Sudjelovanje na tržištu vodi do loših ishoda, ali u ovom slučaju može biti i nekih dobrih.

Zašto su nam potrebni resursi za oslobodilačku borbu?

Višak koji bi radna zadruga ostvarila svojom djelatnosti daje zajednici ekonomsku moć — primjerice, postaje moguć otkup nekretnina, zemljišta, ili specijalizirane opreme čime bi se sve više smanjivala ovisnost zajednice o kapitalističkom sustavu. Otkupom zemljišta moguće je započeti vlastitu proizvodnju hrane, čime nam život puno manje ovisi o dodvoravanju kapitalistima. Otkupom nekretnina stvaraju se stambene zadruge kapitalistička klasa nas više ne može ekonomski iscrpljivati rentom.

Općenito, sav višak može se koristiti za daljnji razvoj zajednice. Može omogućiti drugovima fokus na rad vezan uz oslobodilačku borbu (propaganda, osmišljanje ili provođenje raznih taktika, znanstveni rad), omogućiti djelatnosti koje su zajednici potrebne ali u trenutnom sustavu nisu prisutne, i omogućiti život onima koji ne mogu raditi u sve nasilnijim i sve iscrpljujućijim radnim uvjetima kapitalističkih organizacija danas.

Fundamentalno, tek dolaskom do resursa možemo početi graditi novu stvarnost i bolji život. Dobre ideje nisu dovoljne ako na kraju dana život ne mijenja. Moramo moći sebi i novim drugovima ponuditi novu stvarnost i bolji život — život gdje je stanovanje slobodno i solidarno, gdje je rad smislen i nenasilan, gdje se konačno možemo suprotstaviti kapitalističkom sustavu.

Kako se do resursa dolazi?

I sada i povijesno, potencijalna snaga radničke klase leži u brojnosti i u solidarnosti. Alternativna ideja za skupljanje takve količine resursa je model članarina. Od dijela plaće koji nije presudan, radnici doprinose zajedničkoj hrpi. Samo po sebi to nije loše, ali možemo ponuditi dva prigovora. Prvo, doprinos po osobi je dosta mali. Za skok kakav smo opisali iznad, potreban je ogroman broj članova i potrebno je da velika većina njih radi za kapitalističke organizacije. Drugo, time što rade za kapitalističke organizacije, radnici su izloženi nasilnom okruženju, a svojim radom doprinose samoj organizaciji u većoj mjeri nego ona njima. U radničkoj zadruzi, sav doprinos pripao bi zajednici.

Ranije smo tvrdili da se do resursa može jedino doći direktnim ili indirektnim sudjelovanjem na tržištu. Neki će odgovoriti da postoje alternative. Problem je da su te alternative privremena rješenja za male kolektive, ali nisu proširive na masovni pokret. Primjer je squattanje, koje daje privremeno rješenje uz stalni rizik, a nema puno prilika da se ponovi.

Imamo li dovoljno resursa za početi?

Želimo doći do resursa, ali trebaju nam resursi i da samo probamo. Ipak, postoji dosta faktora koji su na našoj strani. Gdje članarine ili ušteđevine nisu dovoljne za sve ono od ranije, dovoljne su za tzv. početni kapital.

Glavne prednosti su naša brojnost, različita znanja i talenti, i mogućnost da ih slobodno razvijamo ovisno o potrebama. Ne treba podcijeniti koliko je kapitalistički sustav neefikasan — od obrazovnog sustava koji je potpuno nepovezan sa bilo kakvim suvislim poimanjem obrazovanja, do opsesije kratkoročnom i kratkotrajnom koristi, hijerarhije na čijem su vrhu klasa najnesposobnija za donošenje odluka, do skretanja gospodarstva na obilje beskorisnih funkcija tercijarnog sektora. Zamislite koliku prednost bi imali način obrazovanja koji je slobodan i neopterećen ocjenama i rangiranjem, odluke koje su smislene i na korist svima, okruženje koje je posvećeno razumijevanju i solidarnosti i kolektivna materijalna korist od svakog postignuća.